U hladnoj zimskoj noći, 10. studenoga 1619., francuski vojnik po imenu Rene Descartes zatvorio se u srednjovjekovnu znojnicu i imao tri vizije u kojima mu je “duh” otkrio novu filozofiju, koja je bila suprotna Jahvinoj riječi. Nakon što je neko vrijeme razmatrao ove tri demonske vizije, Descartes je napisao svoju zloglasnu maksimu: “Mislim, dakle jesam.”
Izraz Ja sam ima ogroman značaj u Svetom pismu. Često se smatra da je to jedno od primarnih značenja Jahvinog imena.
Šemote (Izlazak) 3:13-14
13 Tada Mojsije reče Elohimu: “Doista, kad dođem sinovima Izraelovim i kažem im: ‘Elohim vaših otaca me poslao k vama’, a oni mi kažu: ‘Kako mu je ime?’ što da im kažem?”
14 A Elohim reče Mošeu: “JA SAM KOJI JESAM.” I reče: “Ovako reci sinovima Izraelovim: ‘JA JESAM posla me k vama’.”
Ješua nam također govori da je On “JA JESAM”.
Yochanan (Ivan) 8:58
58 Ješua im reče: “Zaista, kažem vam, prije nego je Abraham bio, JA JESAM.”
Rene Descartes nije rekao da je imao misli zato što ga je Jahve stvorio – već da su njegove vlastite misli bile razlog zašto je postojao, kao da su ga njegove misli stvorile – i stoga je osjećao da ne duguje odanost Jahvi.
U mislima Renea Descartesa, činjenica da je imao misli učinila ga je jednakim Jahvi – pa je stoga i on znao razliku između dobra i zla. Ova vrsta oholog razmišljanja je upravo ona vrsta laži koju Sotona želi da prihvatimo – a zapravo je to najstarija laž na svijetu – da možemo biti kao Elohim, poznavajući razliku između dobra i zla vlastitim mislima.
B’reisheet (Postanak) 3:4-5
4 A zmija reče ženi: “Nećeš sigurno umrijeti.
5 Jer Elohim zna da će ti se onog dana kad jedeš od toga otvoriti oči i bit ćeš kao Elohim, znajući dobro i zlo.”
Baš kao što je Havva (Eva) bila prevarena da jede plod sa drveta spoznaje dobra i zla, tako je jeo i Rene Descartes — i cijelo zapadno društvo s njim. Širenje Descartesove filozofije postalo je nazvano prosvjetiteljstvom (odnosi se na Lucifera, donositelja svjetlosti). Ova sotonska filozofija je zatim postala temelj cijelog zapadnog svijeta kakvog ga poznajemo. Prosvijetljeno razmišljanje sada je toliko rašireno da se cijelo zapadno judeo-kršćansko društvo (uključujući Ameriku, Europu, Australiju i Izrael) temelji na njemu. Za razliku od prošlih godina, danas se naša djeca poučavaju upoznati svijet samo kroz svoj intelekt, bez ikakvih takozvanih biblijskih leća ili filtera vjere.
Zapazimo i kako se demokracija temelji na ideji da su naše misli bolje od Svetog pisma. Prije prosvjetiteljstva, kraljevi su upravljali narodima. To je bilo ispunjenje Jahvinovog proročanstva da će Avraham postati otac mnogih naroda i da će mnogi kraljevi doći iz njegovih bedara.
B’reisheet (Postanak) 17:5-6
5 „Neće ti se više zvati Avram, nego će ti se zvati Avraham; jer sam te učinio ocem mnogih naroda.
6 Učinit ću te vrlo plodnim; i napravit ću od vas narode, i kraljevi će doći od vas.”
Avraham je rodio ne samo Judu i Efraima, već i Jišmaela (za kojeg proročanstvo kaže da će također na kraju prihvatiti Ješuu) – ali obećanje spasenja nije trebalo doći preko Jišmaela, već preko Yitzhaka (Izaka). Jedinstveni “narod” koji se spominje u Postanku 35:11 je brat Juda (tj. Izrael), dok se “družba naroda” odnosi na efrajimska kršćanska kraljevstva koja su vladala Europom i Bizantskim Carstvom dugi niz godina.
B’reisheet (Postanak) 35:11-12
11 I Elohim mu reče: “Ja sam Elohim Svemogući. Budite plodni i množite se; od tebe će izaći narod i četa naroda, i kraljevi će doći iz tijela tvoga.
12 Zemlju koju sam dao Avrahamu i Jicaku dajem vam; i tvome potomstvu poslije tebe dajem ovu zemlju.”
Kao što objašnjavamo u Otkrivenju i Posljednja vremena , crveni konj Otkrivenja 6 je populizam (marksizam, socijalizam i demokracija). Ipak, iako je populizam pušten na zemlju kako bi se uništio Jahvin poredak, u sotonski prosvijećenim vremenima kao što su ova, ljudi vole demokraciju. Oni osuđuju zlostavljanje kršćanskih kraljeva kao sredstvo za opravdavanje demokracije—i, dok je bilo zlouporabe moći u kršćanskim kraljevstvima, stari kralj je učio ljude da vjeruju u Elohima Avrahama i Jakova (nesavršenog kakav je bio) , jer su za to imali ugrađen poticaj. Stari kraljevi su znali da je jedini razlog zašto ih ljudi slušaju taj što su ljudi znali da ih je Jahve postavio. Kršćanski kraljevi su također znali da će, ako ljudi ikada prestanu vjerovati u Elohima, doći do revolucije – i Descartes i Karl Marx su ovu revoluciju učinili stvarnošću. Nakon što su odbacili Jahvu, učili su i druge da ga odbace.
Iako su kršćanski kraljevi možda poučavali nesavršenu vjeru u Jahvu, barem su učili svoj narod da vjeruje u Njega. To je u oštroj suprotnosti sa zapadnim demokracijama crvenog konja, koje imaju svaki poticaj da odvedu ljude dalje od Jahve. Primijetite, dakle, da kada naši ismailički (islamski) rođaci nazivaju Ameriku velikom Sotonom, a Izrael malim Sotonom, barem u jednom pogledu, oni su u pravu. Dok Amerika, Europa i Izrael imaju izraelsko naslijeđe, oni su se doslovno prodali crnom konju Apokalipse (tj. monetarnoj moći MMF-a, Rothschilda, Fed-a, itd.). Budući da crni konj posjeduje svjetske medijske strojeve, može proizvesti pristanak sada sekularnih masa (koje prije svega traže alternativu Jahvi). A budući da crni konj posjeduje stroj za novac, on također kontrolira zapadne vlade. Sve je to postalo moguće samo zato što su Descartes i Marx odvratili narod od Jahve i njegovih kršćanskih kraljeva.
Usporedimo sada prosvijećenu zapadnu demokraciju s monolitnim religijskim sustavom kojeg se pridržavaju naši ismailički rođaci. Dok mi u Nazaretskom Izraelu nastojimo slijediti Toru, naši bratići Ismaila slušaju šerijat. Dok je šerijatski zakon korumpiran (i služi pogrešnom elohimu), sličan je Tori po tome što nema razdvajanja skupštine (crkve) i države. I u Tori i u Šerijatu, svrha vlade je njegovati i širiti vjeru diljem svijeta. Isti monolitni koncept dijeli i Katolička crkva, u njihovom drevnom sustavu kanonskog prava. Međutim, ona nedostaje u protestantskim demokracijama, gdje prevladava odvajanje skupštine i države.
Ideja o razdvajanju skupštine i države bila bi krajnje odbojna Mošeu, kralju Davidu i Ješui. Međutim, mnogi protestanti se zalažu za to. To može biti barem djelomično kao reakcija na ranije katoličke zlouporabe moći—ali može biti i zbog prezira prema Jahvi i Njegovoj Tori. Primijetite da ako protestanti koji žive u kartezijanskoj demokraciji svi pristanu na odvajanje religije i države (i da se ne smiju provoditi nikakvi vjerski zakoni), tada ih nitko neće kazniti ako ne učine ono što Jahvina Tora kaže da čine. Iako lako možemo razumjeti protestantsku želju da pobjegne od progona u katoličkom stilu, je li mu neprovođenje Jahvine Tore doista ugodno?
Kao što ćemo objasniti u nadolazećim djelima, judaizam, katolicizam, islam i protestantizam su poput četiri grozda strijela koje su donekle promašile metak. Judaizam promašuje cilj jer uči da je Jahve dao ovlasti da prepiše Toru rabinima (i da stoga trebamo slušati rabine, a ne Sveto pismo). Katolicizam promašuje cilj jer uči da je Jahve dao ovlasti da prepiše Toru papi. Islam promašuje cilj jer uči pokoravanje pogrešnoj Tori (i pogrešnom Elohimu) u cijelosti, dok nas protestantizam uči šejtanskoj doktrini: Svakom svoje, i neka nitko drugome ne sudi! Ipak, protestantizam u konačnici ne uspijeva, jer progresivno ne uspijeva učiniti ništa kako bi ispunio Veliko povjerenje (koje zahtijeva aktivno sudjelovanje svih).
Mattityahu (Matej) 28: 18-20
18 Tada je došao Ješua i obratio im se govoreći: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
19 Idite dakle i učinite učenicima sve narode, uranjajući ih u ime Oca i Sina i odvojenog Duha,
20 učeći ih da drže sve što sam vam naredio; i gle, ja sam s tobom uvijek, čak do svršetka svijeta. “Amein.
[*Zašto uranjamo samo u Ješuino ime, molimo pogledajte “Uronjenost samo u Ješuino ime”, u Nazarenskim studijama Svetog pisma, svezak 3.]
Šaul nam kaže da je način ispunjenja Velikog posla organiziranje putem peterostruke službe, koju opisuje u Efežanima 4.
Efezima (Efežanima) 4: 11-16
11 I on je sam dao neke za apostole, neke za proroke, neke evanđeliste, a neke za pastire i učitelje,
12 za opremanje svetaca za djelo službe, za izgradnju tijela Mesijina,
13 dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do savršenog čovjeka, do mjere rasta Mesijine punine;
14 da više ne smijemo biti djeca, bacana naprijed -natrag i nošena svakim vjetrom doktrine, lukavstvom ljudi, u lukavom lukavstvu varljivog spletkarenja,
15 ali, govoreći istinu u ljubavi, može u svemu izrasti u Onoga koji je glava – Mesija –
16 od kojih cijelo tijelo, spojeno i povezano onom što svaki zglob opskrbljuje, u skladu s učinkovitim radom kojim svaki dio čini svoj dio, uzrokuje rast tijela za izgrađivanje sebe u ljubavi.
Prije prosvjetiteljstva podrazumijevalo se da Veliko povjerenstvo i peterostruka služba zahtijevaju od vjernika da organiziraju i podržavaju Melkisedekovsko svećenstvo u punom vremenu. To dolazi iz Djela 6:2-4, gdje su apostoli željeli ostati na svojim službenim dužnostima puno radno vrijeme, umjesto da odvoje vrijeme od svojih dužnosti kako bi služili stolove (tj. ispunili administrativne potrebe).
Ma’asei (Djela apostolska) 6: 2-4
2 Tada je dvanaestorica sazvala mnoštvo učenika i rekla: “Nije poželjno da ostavimo Elohimovu riječ i poslužimo stolove.
3 Stoga, braćo, tražite među vama sedam ljudi na dobrom glasu, punih Određenog Duha i mudrosti, koje bismo mogli postaviti za ovaj posao;
4 ali ćemo se neprestano predavati molitvi i službi riječi.”
Povijesni zapisi nam također govore da je apostol Yochanan (Ivan) postao melkisedekovski svećenik, te da je također nosio svećeničku odjeću, uključujući svetinju ploču (slično Efodu).
Štoviše, Ivan, koji je bio i svjedok i učitelj, koji je ležao na krilima Gospodnjim i, budući da je bio svećenik, nosio je svešteničku ploču…
[Euzebije, Crkvena povijest, knjiga V, 24. poglavlje. Prijevod Arthura Cushmana McGifferta. Ulomak iz Nicejskih i postnicejskih otaca, serija 2, svezak 1, oko 190-195.]
Dakle, ako su apostoli bili podržani u službi punovremeno, i ako je Yochanan obukao svećeničku odjeću kao dio svojih službenih dužnosti, zašto onda Mesijanci odbijaju učiniti isto? Barem je dio odgovora zasigurno da strah od Katoličke crkve je dubok. Jahvin je narod tijekom naraštaja mnogo patio od ruku katolika—i mnogi ljudi povezuju organizaciju s Crkvom. Međutim, pogrešno je reći da je organizacija ono što definira crkvu, jer je Izrael uvijek trebao organizirati i imenovati vodstvo.
Devarim (Ponovljeni zakon) 16:18
18 “Postavi suce i službenike na svim svojim vratima, koje ti daje Jahve, tvoj Elohim, prema svojim plemenima, i oni će suditi narodu pravednim sudom.”
Postoje tri glavne službe u Svetom pismu, one kralja, svećenika i proroka. Moše je ispunio prvu i treću službu (kralj i prorok), dok je njegov brat Aharon (Aaron) obavljao svećeničku službu – ali su obje bile dio iste vlade. Svećeništvo i vlast bili su ujedinjeni kao jedno tijelo i jedan narod. Jedinstvo između svećenstva i vlasti bilo je dio izraelskog života sve do rimskog izgnanstva, pokazujući nam da je odvajanje crkve od države rimska institucija.
Čak i tijekom protestantske reformacije, vjernici su razumjeli da Jahve želi da se njegov narod organizira. Međutim, nakon četiri stotine godina prosvijećenog učenja, protestanti su počeli misliti da se može služiti Jahvi bez organiziranja – ideja koja bi odbila Mošea, kralja Davida i Ješuu. Ipak, takva je neorganiziranost obilježje mesijanskog svjetonazora, gdje se na svaku organizaciju izvan domaćeg zajedništva gleda sa sumnjom i prezirom.
Ali zašto bi Mesijanci na organizaciju gledali sa sumnjom i prezirom? Kada je Jahve otkupio naš narod iz ropstva u Egiptu, dao nam je svoju Toru, koja nalaže jedinstvo između svećenstva i države. Također kaže da vlada i svećenstvo trebaju raditi zajedno, kao dva dodatka istog tijela.
Apostoli se nisu mogli ujediniti jer su ih prvo progonili njihova židovska braća, a potom su ih progonile vlade zemalja u koje su pobjegli. Usprkos tome, oni su se i dalje organizirali i uspostavili svećenički red (u kompletu sa svešteničkom pločom). Pa zašto se čini da pomisao na organizaciju toliko paniči Mesijance?
Mesijanci danas slijede radikalno drugačiji model nego što su to imali apostoli. Danas imamo neovisne službe u kojima jedan čovjek propovijeda cijelom svijetu, neovisno o svim ostalima. Ipak, budući da znamo da apostoli nisu koristili ovaj model, zašto branimo model koji apostoli ne bi koristili?
Neki kažu da preferiraju neovisna ministarstva jer imaju kontrolu. Kažu da su ih organizirane crkve zlostavljale — i da se osjećaju sigurnije uz neovisne službe. I, istina, mali rog (papa) je koristio svoju organizaciju da progoni i tlači svece neko vrijeme, vremena i poluvrijeme (tj. 1260 godina).
Daniel 7:25
25 Govorit će pompozne riječi protiv Svevišnjega, Progonit će svece Svevišnjega, I namjeravat će promijeniti vremena i Toru. Tada će mu sveci biti predani u ruke neko vrijeme i vremena i pola vremena.
Također je istina da će se papinstvo i njegova organizacija ponovno ustati protiv nas u posljednjim danima — ali budući da su i katolici i nazarenski Izraelci bili organizirani, je li doista sigurno reći da smo, ako se organiziramo, crkva?
Budući da su se i apostoli organizirali, je li organizacija ta koja čini crkvu pogrešnom? Ili nije odstupanje od Jahvine Tore ono što crkvu čini pogrešnom? Jasno je da je odstupanje od Jahvine Tore ono što crkvu čini pogrešnom—ali ako odstupanje od Tore čini crkvu pogrešnom, što je onda s Mesijanima, koji odbijaju organizirati se, iako Jahvina Tora kaže da to čine?
Ako je crkva kriva što se protivi Jahvinoj Tori, jesu li onda Mesijanci nedužni, ako krše Toru na drugačiji način?
Matityahu (Matej) 5:19
19 “Tko dakle prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako pouči ljude, najmanji će se zvati u kraljevstvu nebeskom; a tko ih bude činio i poučavao, veliki će se zvati u kraljevstvu nebeskom.”
U Otkrivenju i Posljednja vremena objašnjavamo da će Duh Babilona pasti na trubu 7—i toga će se dana Mesijanci zapitati zašto se toliko boje organizirati i podržavati istu vrstu svećenstva kao što su to činili naši preteče u prvo stoljeće. I u taj dan će Mesijanci napustiti razdvajanje skupštine i države, u čemu Jahve nikada nije bio oduševljen.