U Nazaretskom Izraelu i drugim mjestima pokazujemo kako je vjera koju je Ješua poučavao osmišljena da ponovno okupi izgubljena izraelska plemena. Međutim, iako je bio za svih dvanaest plemena, imao je izrazito židovski okus, jer je stil bogoslužja dao bratu Judi da ga održava.
Romim (Rimljanima) 9:3-4
3 Jer sam mogao poželjeti da sam i sam bio proklet od Mesije za svoju braću, svoje sunarodnjake po tijelu,
4 koji su Izraelci, kojima pripada posinjenje, slava, savezi, davanje zakona,[worship] služba Elohima i obećanja…
To znamo i zato što je Ješua bio Židov, i Njegov običaj je bio da u subotu ide u sinagogu.
Luka (Luka) 4:16
16 Tako je došao u Nazaret, gdje je bio odgajan. I po svom običaju, uđe u sinagogu na subotnji dan i ustane čitati.
To je također bio Šaulov običaj, a mi ga trebamo oponašati kao što on oponaša Ješuu (1. Korinćanima 11:1).
Ma’asei (Djela) 17:1-2
1 A kad su prošli Amfipolj i Apoloniju, došli su u Solun, gdje je bila židovska sinagoga.
2 Tada je Šaul, po svom običaju, ušao u njih i tri subote raspravljao s njima iz Svetog pisma…
Za razliku od crkve (koja uči na zajedničkom jeziku naroda), primarni jezik u sinagogi oduvijek je bio hebrejski, dok se aramejski smatra važnim sekundarnim jezikom. I zapravo, crkveni otac Epifanije iz Salamine govori nam da su čak u četvrtom stoljeću Nazarećani bili “vrlo učeni u hebrejskom jeziku”.
“Nazarećani se ni u čemu bitnom ne razlikuju od njih (misli se na ortodoksne Židove), budući da prakticiraju običaje i doktrine propisane židovskim zakonom; osim što vjeruju u Krista. Vjeruju u uskrsnuće mrtvih i da je svemir stvorio Bog. Propovijedaju da je Bog jedan, a da je Isus Krist Njegov Sin. Vrlo su učeni na hebrejskom jeziku. Oni čitaju Zakon (što znači Mojsijev zakon)… Stoga se razlikuju… od pravih kršćana jer ispunjavaju do sada[such] Židovski obredi kao što su obrezanje, subota i drugi.” [Epifanije, “Protiv krivovjerja”, Panarion 29, 7, str. 41, 402]
Također trebamo dobro primijetiti kako nam Epifanije kaže da se Nazarećani “ni u čemu bitnome” nisu razlikovali od ortodoksnih Židova i da su “čitali Zakon”. Ovo je eufemizam za tradicionalnu židovsku službu Tore. Sve zajedno, to znači da su čak i do četvrtog stoljeća Nazarećani i dalje hodali kao što je hodao Ješua (kao Melkisedekovski Židovi), bogoslužujući u sinagogama na hebrejskom i aramejskom.
Yochanan Aleph (1. Ivanova) 2:6
6 Tko kaže da ostaje u Njemu, treba i sam hodati kao što je On hodao.
Zašto ne grčka inspiracija?
U zapadnoj Europi Katolička crkva tradicionalno je koristila latinsku Vulgatu. Zatim, kada je Konstantinopol pao pod Otomansko islamsko Carstvo 1543., istočni biblijski znanstvenici pobjegli su na Zapad, donijevši sa sobom grčki Textus Receptus , ili takozvani Primljeni tekst, za koji su tvrdili da je original. Ta je tvrdnja u to vrijeme bila široko prihvaćena, a ovaj je nesporazum i danas široko prihvaćen. Međutim, iz mnogih razloga koje ćemo ovdje objasniti, čini se jasnim da je Obnovljeni savez bio nadahnut bilo na hebrejskom ili aramejskom, a ubrzo je rječito preveden na grčki.
Znamo da bi sinagoge u disperziji (izvan zemlje Izraela) ponekad čitale Sveto pismo na grčkom, jer su pravoslavni rabini dali prevesti Tanach (Stariji savez) na grčki nekih 200-300 godina prije Ješue. Ovaj službeni prijevod naziva se Septuaginta. Ipak, budući da pobožni Židovi cijene hebrejski jezik, Septuagintu nisu svi Židovi niti pročitali niti prihvatili — a tako je i danas. Izvan zemlje Izraela, neke sinagoge obavljaju službu Tore na svom materinjem jeziku, dok druge (pobožnije) sinagoge obavljaju službu na hebrejskom. Dok su se grčke poslanice mogle čitati u manje pobožnim sinagogama, ne bi se čitale u pobožnijim sinagogama osim ako nisu bile napisane na hebrejskom ili aramejskom – a znamo da je cilj bio doprijeti do pobožnijih Židova, jer Radosna je vijest najprije data (pobožnim) Židovima, a zatim i Grcima (tj. helenističkim Židovima).
Romim (Rimljanima) 1:16
16 Jer ne stidim se Mesijine Radosne vijesti, jer je to moć Elohima za spasenje za svakoga tko vjeruje, jer[devout] Prvo Židov, a također i za Grke [tj. helenističke Židove].
Svjedočanstvo crkvenih otaca
Razmotrimo sada da nam nekoliko crkvenih otaca, uključujući Epifanija, Papija, Ireneja, Origena, Jeronima i Euzebija, govore da je apostol Matej prvi napisao svoju poslanicu na hebrejskom; te da je potom preveden na druge jezike. Na primjer, Euzebije kaže:
Matej je sastavio riječi na hebrejskom dijalektu i svaku je prevodio kako je mogao. [Papija, 150-170 CE, citira Euzebije, Prop. Hist. 3:39]
Irenej nam kaže:
Matej je također izdao napisano evanđelje među Hebrejima na njihovom vlastitom dijalektu.
[Irinej, 170. CE, Protiv krivovjerja 3:1]
Origen kaže:
Prvi[Gospel] napisano je prema Mateju, istom onom koji je nekoć bio carinik, ali ga je poslije izaslanik Ješue Mesije, koji ga je objavio za židovske vjernike, napisao na hebrejskom.
[Origen oko 210. CE, citira Euzebije, Eccl. Hist. 6:25]
Prije nego što su Grci i Rimljani osvojili zemlju Izrael, osvojili su je Asirci (Sirci, zvani Aramejci). U to vrijeme aramejski je postao zajednički jezik (lingua franca) zemlje. Zato bi Ješua i učenici govorili aramejski u regiji Galileje. Međutim, jezik hrama i sinagoge uvijek je bio hebrejski, pa se hebrejski još uvijek govorio u Jeruzalemu (pošto je bio čak i više poštovan od aramejskog). Trebamo dakle primijetiti da nam crkveni oci Euzebije, Jeronim i Klement Aleksandrijski govore da je Šaul svoju poslanicu Hebrejima napisao na hebrejskom. Na primjer:
Poslanicu Hebrejima za koju on tvrdi da je napisao Pavao, Hebrejima, na hebrejskom jeziku; ali da ga je Luka pažljivo preveo i objavio među Grcima.
[Klement Aleksandrijski, Hipotip, na koji se poziva Euzebije u Prop. Hist. 6:14:2]
I:
On[Shaul] budući da je Hebrej pisao na hebrejskom, to jest, na svom jeziku i najtečnije; dok su stvari koje su bile rječito napisane na hebrejskom bile rječitije pretvorene u grčki.
[Jeronim, 382. CE, ‘Životi slavnih ljudi’, knjiga V]
Šaul je nesumnjivo govorio grčki jer je odrastao u Tarzu u Ciliciji (u današnjoj Turskoj), gdje je grčki bio lingua franca.
Ma’asei (Djela) 21:39
39 Ali Šaul reče: “Ja sam Židov iz Tarza, u Kilikiji, građanin nijednog grada, i preklinjem te, dopusti mi da razgovaram s narodom.”
Ipak, budući da je Šaul bio farizej među farizejima, on bi više volio hebrejski nego bilo koji drugi jezik. Svoje poslanice bi također napisao na hebrejskom, kako bi bile prihvaćene u pobožnijim sinagogama.
Josip Flavije
Josip je govorio grčki jer je odgojen kao aristokrat. Bio je daleko obrazovaniji od većine Židova, i dok je većinu svojih djela u konačnici napisao na grčkom, bio je jedan od rijetkih Židova koji su znali čitati ili pisati grčki. Čak i nakon što se potrudio naučiti je, kaže nam da nije mogao tečno govoriti. Kaže i da Hebreji nisu voljeli učiti strane jezike.
Jer oni iz moje nacije slobodno priznaju da ih daleko nadmašujem u učenju Židova; Također sam se jako potrudio da naučim Grke i razumijem elemente grčkog jezika, iako sam se toliko dugo navikao govoriti našim vlastitim jezikom, da ne mogu dovoljno točno izgovoriti grčki; Jer naš vlastiti narod ne ohrabruje one koji uče jezike mnogih nacija, i tako ukrašavaju svoje diskurse glatkoćom svojih razdoblja; jer na ovakvu vrstu postignuća gledaju kao na uobičajena…
[Flavius Josephus, Židovske starine, knjiga 20, poglavlje 11, stavak 2]
Ako je čak i znanstveni Josip Flavije imao poteškoća u izgovaranju grčkog s dovoljnom preciznošću (iako se “mnogo mučio” da ga nauči), zašto bi ga onda naučili neobrazovani ribari koji su kasnije postali apostoli? I zašto bi pisali svoje poslanice na grčkom, kad su Hebreji prezirali jezike drugih naroda? Nije li logičnije pretpostaviti da će, budući da su se nadali da će drugi pobožni Židovi čitati njihova pisma u sinagogama, pisati svoja pisma na jezicima sinagoge – naime hebrejskom ili aramejskom?
Svici s Mrtvog mora
Svici s Mrtvog mora također potječu iz otprilike prvog stoljeća, a napisani su na hebrejskom i aramejskom. Samo nekoliko svitaka s Mrtvog mora napisano je na grčkom, što nam (uz Josipova slova) govori da grčki nije bio uobičajen jezik među Židovima u to doba.
O izgubljenim hebrejskim ili aramejskim izvornicima
Poznata su mi tri hebrejska rukopisa za Mateja (Shem Tov, DuTillet i Munster). Također mi je poznato Crawfordovo otkrivenje na hebrejskom. Međutim, znanstveni konsenzus je da niti jedno od ovih djela nije izvorno nadahnuti tekst, barem djelomično zato što svi sadrže određene helenizme (ili utjecaj grčkog jezika).
Ako hebrejski i aramejski izvornici još uvijek postoje, možda su skriveni u vatikanskim arhivima. Kažu da Vatikan sada digitalizira svoje arhive i planira ih polako učiniti dostupnim na internetu. Ako je istina, i ako originali još uvijek postoje, možda ćemo ih jednog dana objaviti u Vatikanu. Međutim, čini se vjerojatnijim pretpostaviti da bi bili uništeni, kao dio vatikanskih propagandnih napora da dokaže da hebrejski više nije važan (nakon Yeshue).
O aramejskoj Peshitti
Postoje i dvije verzije Obnovljenog saveza (Novi zavjet) napisane na sirijskom aramejskom. Oni se zovu istočna Peshitta i Zapadna Peshitto . Crkva Istoka tvrdi da je istočna Peshitta nadahnuti originalni rukopis. Aramejski se izvornik mogao pobožno poželjeti, budući da su i Ješua i većina apostola odgajani u regiji Galileje, gdje se svakodnevno govorio galilejski aramejski. Zbog toga ga je Kefin naglasak odao u Jeruzalemu (jer se u Jeruzalemu govorio hebrejski).
Markaus (Marko) 14:70
70 A malo kasnije oni koji su stajali tu opet rekoše Kefi: “Sigurno si jedan od njih; jer si Galilejac, i tvoj govor to pokazuje.”
Međutim, iako nema teoloških poteškoća s aramejskim izvornicima, u praksi postoje neki problemi s Peshittom. Prvo, Peshitta je napisana na pogrešnom dijalektu. Ješua i njegovi učenici govorili su galilejskim aramejskim iz prvog stoljeća nove ere, dok je istočna Peshitta napisana na sirijskom aramejskom, koji se počeo koristiti tek oko četvrtog stoljeća.
Neki teoretiziraju da Peshitta potječe od izvornih rukopisa, a zatim je prepisana s galilejskog aramejskog na sirijski aramejski. Ovo su neki dokazi za to, jer Peshitta sadrži semitske pjesničke strukture, koje bi bilo teško (iako ne i nemoguće) reproducirati, da je unatrag prevedena s grčkog. Međutim, to bi predstavljalo izazov barem s knjigama Mateja i Hebrejima, koje su obje prvo napisane na hebrejskom.
Još jedan veliki problem je da je Peshitti izvorno nedostajala Otkrivenje, Juda, 2. Petrova i 2. i 3. Ivanova. Iako su oni kasnije dodani iz prijevoda, postoje i druga pitanja, uključujući postojanje mnogih helenizama. Na primjer, apostol Šaul nije Šaul, već grčki Paulos (פולוס). Zovu ga Paulos čak i kada se popne u Jeruzalem (gdje bi se zvao Šaul).
| Djela 21:18 Pešita 18 Sutradan je Paul s nama ušao k Jakovu, a bili su prisutni svi starješine. |
PEH Djela 21:18 וליומא אחרנא עלן עם פולוס לות יעקוב כד אית הוא לותה כשלהו |
Kao drugi primjer, uzmite u obzir da je aramejska riječ za kruh lechema (לחמא). Ovo je bliski srodnik hebrejske riječi za kruh, a to je lechem (לחם). Peshitta ima da Ješua razbija lechemu (לחמא) tijekom Posljednje večere.
| Luka 22:19 19 I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im, govoreći: “Ovo je tijelo moje koje se daje za vas; činite ovo na moj spomen.” |
PEH Luka 22:19 ונסב לחמא ואודי וקצא ויה ואמר גרי גדעל אפיכון מתיה הויתון עבדין לדוכי : |
Zabrinjavajuće, prema Djelima 2,42, Peshitta ima učenike da krše Euharistiju (דאוכרסטיא), ili Euharistiju (što je katolički izum).
| Djela apostolska 2:42 Pešita 42 I bili su postojani u apostolskom nauku i zajedništvu, u lomljenju euharistije i u molitvama. |
PEH Djela 2:42 ואמינין הוו ביולפנא דשׁליחא ומשׁתותפין הוו בצלותיטאאדיאואדיו |
Budući da su apostoli nastavili prakticirati isto štovanje kao Ješua, ne bi upotrijebili izraz Euharistija (ili Euharistija). Činjenica da Peshitta koristi ovaj izraz znači da je Peshitta u najboljem slučaju izmijenjena tako da koristi ovaj izraz nakon što je izmišljena doktrina Euharistije.
Druga vjerojatna alternativa je da je Peshitta visokokvalitetan unatrag prijevod s grčkog na aramejski (slično Salkinson-Ginsburgovom unatrag prijevodu verzije kralja Jamesa na hebrejski u kasnom 19. stoljeću).
Marko 15:34 podržava ideju da je Peshitta unatrag prijevod s grčkog na aramejski. To je zato što Peshitta citira Yeshuu (koji je govorio aramejski) i prevodi Njegov aramejski na aramejski. Međutim, to nema smisla.
Marko 15:34 Peshitta
34 A u deveti sat Ješua poviče iz sveg glasa govoreći: “Eloi, Eloi, lamna sabachthani?” što je prevedeno: “Elohi, Elohi, lamna sabachthani?”
Da je Mark hipotetski napisao Yeshuin aramejski govor u aramejskom svitku koji bi kasnije bio uključen izravno u Peshittu, ne bi rekao riječi, “što je prevedeno”. Umjesto toga, jednostavno bi zabilježio ono što je Ješua rekao (bez dodatnih komentara). Jedini način na koji su te riječi tamo mogle dospjeti je da su bile unatrag prevedene (vjerojatno s grčkog).
Što ćemo onda reći? Crkveni oci jasno svjedoče da su izvorni rukopisi za Mateja i Hebreje napisani na hebrejskom, a da su ostali izvorno nadahnuti na hebrejskom, a zatim rječito prevedeni na grčki. Na temelju toga, Peshitta ili potječe od izvornih dokumenata s nekoliko očitih helenizama, ili je to bio vrlo kvalitetan unatrag prijevod (kao Salkinson-Ginsburg). I jedno i drugo je moguće. Možda ćemo znati više dok Vatikan nastavlja s digitalizacijom svojih arhiva.
Obnavljanje čistog jezika
Ponekad ljudi pitaju zašto većinu svog pisanja nisam napisao na hebrejskom. Odgovor je da je obnova proces. U vrijeme pisanja ovog teksta, naš je glavni fokus još uvijek nastaviti prenositi pravu Radosnu vijest narodima, kako bismo obnovili Davidov Šator koji je pao (Amos 9:11, Djela apostolska 15:16). To će biti naš primarni fokus do nakon Armagedona. Zatim, nakon Armagedona, Jahve će nas dovesti kući, i tada će nam vratiti čisti jezik i našoj djeci.
Sofonija 3:9
9 “Jer tada ću narodima vratiti čisti jezik, da svi zazivaju ime Jahvino, da mu jednodušno služe.”
Dobro je pripremiti se za obnovu i dobro je naučiti jezike koje je naš primjer koristio, sve dok se sjećamo da je naš glavni fokus sada iznijeti Radosnu vijest prema van, obnoviti Davidov Tabernakul.